***

Ljubim kamen što si takla

Rukom svojom davnog ljeta;

Ja – griješnik, željan Pakla,

Na svijetu – bez svijeta!

 

Jer, bez tebe ljeto nije

Kao ljeta prošla što su;

Nemam nikog da usnijem…

Nikog nemam. Muke to su!

 

Sada nijem smišljam kud’ ću:

Putevi su svi za Nigdje;

Ostao bih – nemam kuću!

 

Imal’ išta za me igdje?

Ljubim kamen kud si prošla…

Smrti, moja – dobrodošla!

13.11.2011.

3.

Je li meni kazna Boga

Da ni u snu tebe nije,

Da se jutro tupo smije

Kao zmija ispod stoga

Je li, oče, možda, tvoja

Želja  da  se ne  sretnemo,

Da u grkom moru znoja

Kao vaške istruhnemo?

Je li, oče, zbilja Tamo

Crno nebo sve do  Boga  ,

I još crnje ljudsko srce ;

Da li ovdje tumaramo

Obliveni pjenom smoga

Uzaludni kao sunce ?

***

4.

Dobri oče, oče mrtvi

Da li čuješ jade  srca

Previše je palo žrtvi

U toj borbi protiv sunca

Previše je krvi,  znoja

Prosuto po  Zemlji  srama

Previše je ova  moja

Pocrnjela crna tama

Premalo je,  oče ruku

Pruženih za pomirenja

Sve više smo braća vuku

I robovi Nepoštenja

Premalo je ljudi  zbilja

Da su ljudi  kao prije

Pobjegli su ispod bilja

Vrebaju nas ljudi-zmije

***

PEHLIVANI

«Smrt goni i čovjeka koji  beži»

Kato

Nekad bliža nekad dalja

Kao sjenka po  ulici

Vreba strašna smrt i kralja

I prosjaka. Po toj žici

Hodaćemo kako koji

Neko danju neko lunom

Ista nam se kapa kroji

Istim ćemo Tamo čunom

***

DJED

Otišao, al’ ne  stig’o

Tamo gdje se zaputio

Da li se to, Sveta Knjigo,

Izvor njegov zamutio

I hoće li natrag nama,

Ili Bogu  srca čista

Dok  po  selu pada tama

I jesenja trulež lista

***

KUĆA

Zatvaram oči  – sanjam budan

Noć  je,  a sunce grije.

Kuća-soba gori!  Čudan

Dan, k’o  ni jedan prije.

Više nema kuće moje

Nema ni mene na  ognjištu.

Jedino vrane kosture broje,

Jedino crvi  moje oči  ištu

Uvukla se noć  u kuću-sobu.

Sa ognjišta smije se plamen.

Kao da  sam u nekom grobu !

Napolju lavež i pjesma meka.

Traju zvijezde, postajem kamen.

Šušti, kroz selo, rijeka…

***

NAOPAKO

Naopako život teče

Naopako rastu trave

Naopako pada veče

Naopako misle glave

Naopako šume šûme

Naopako oči  vide

Naopako glumci glume

Naopako i ja idem

Naopako zvijer reži

Naopako poje  ptice

Naopako jutros bježi

S ogledala moje lice

***

ĆUTIM

Čitam kamenje crno,

Listove kestena slavim–

Sam  sam pod nebom plavim,

Beskrajne plaže zrno.

Ćutim tako svileno,

K’o da  sam kamenja pun !

Ljuljam se, slamka lagano,

K’o prazan, daleki čun .

Ogrćem kameno ćebe

Preko glave, i – ćutim .

Mrtva zamišljam sebe

Povorku crnu slutim …

***

KROZ ŠUMU

Sakupljam borove iglice,

Pjevam ljepotu lista;

Izmišljam šumske igrice :

Ekipe  pticâ i glistâ.

Smijem se nemoći zeca

Ispred kera dok bježi;

K’o kad smo bili djeca –

Veče  na  dan zareži.

Kroz šumu i sâm šuma,

Crvić  što nasred druma

Suđenu čizmu čeka;

Kroz šumu, i na  javi,

Vukovi, iz daleka,

Rade o mojoj glavi!

***

RATNIK PJEVA MRTVOM DRUGU

Radiši   Iliću    sa   Uba,    koji    poginu   na    pravoslavni   Uskrs,    aprila   mjeseca

1999.

Ti opet pjevaš: Biljana!

Živa su mrtva usta.

Ta pjesma, druže, tihana

Ostaće ovdje pusta.

Pjevaš o Ubu,  ocu,

O metku u tvom čelu,

O glavi  bebe na  kocu –

Pjesmu proljeću svelu.

I reci  Gospodu glasno:

Kako  su teške rane,

U granju ostala slika;

U lice  Njemu, jasno

Pljuni  kosovske dane

I apsurd spomenikâ !

Enver Muratović, 2004.

I odnese voda veče,
Veče crno Crnom moru;
Ode voda da poteče
K’o riječ u razgovoru.

Ostah, samac, nasred mosta,
Zagledan u sebe sama,
K’o da gledam kako gosta

Putem grli gusta tama…
Ispod mosta nekud ode
Pjesma ova puna vode!

25. avgust 2010.

Još mi snovi nisu möre,
Al’ se plašim sebe sama;
Mogle bi me vlažne zore
Zateć’ golog – a bez srama!

Još se držim, hvala Bogu!
Još su moje rime žive.
Ja još hoću – a i mogu -
Pregaziti dane sive!
07.07.2010.g.

ZMIJA

Ujela me za srce

I otišla, mirno,

Na drugu obalu.

***

NAŠI DANI

Godine prođoše od tada.

Mnogo toga je

Izgubilo

Naličje svoje.

I svega je mnogo!

Premalo samo volje

Da zaboravim dane,

Naše…

***

NEMA JE

Njeno čelo: nebesa.

Oči: zvijezde.

Sanjam:

Opet je tu,

A nema je,

Nema…

***

ONA

Ona je

Biser u očima,

Živa slika koju cjelivam;

Neprolazna

I uvijek – moja!

Ona je sve moje:

Uzdah i riječ,

I pjesma sama;

Lastavica

Ispod čijih krila spavaju

Moji snovi.

***

NOĆ UŽASA

Beskrajno topla noć. More.

Sitni su sati zagrlili grad…

Još samo šuškaju ptice

U gustim krošnjama ljeta.

Veliko srce u grudima –

Još veća razdaljina.

Između nas – noć užasa!

Nikada neće svanuti!

I krevetu dosadio  nesan.

Bez tebe, ljeto je bol;

Drugima radost: sunce i more.

Bez tebe neću moći!

Užasna je noć, neizlječiva samoća!

Nikada neće svanuti…

***

ŽIVI I MRTVI

(Molitva)

Više nas mrtvih

U groblju,

No živih

Na Dunjaluku.

Bože,

Nek ne bude

Da nas je više

Živih u groblju

No mrtvih

Na Dunjaluku!

***

BIHOR, 1943.

(Mogući epitaf)

Ovdje smo.

Zar ne čujete zveket

Kostiju pod sobom!?!

***

SELIŠTA

Selili smo se

I doseljavali,

Ali nas nikada

Nije bilo!

***

KUĆA

Uvukla se noć u kuću-sobu.
Sa ognjišta smije se plamen.
Kao da sam u svome grobu!
Napolju lavež i pjesma meka…
Traju zvijezde… Postajem kamen.
Šušti, kroz selo, rijeka…
Zatvaram oči. Sanjam – budan:
Noć je, a sunce grije!?
Kuća-soba gori! Čudan
Dan k’o nijedan prije.
Više nema kuće moje!
Nema ni mene na ognjištu.
Jedino vrane kosture broje.
Jedino crvi moje oči ištu!

***

PESIMISTIČNA

Starice nijemo zbore

Da ponavlja se Rim;

Pakao uskoro biće,

Krvavi teče Drim…

I bježe nesrećni ljudi

Svako iz doma svog…

Strašno je kada svijetom

Zasije vatru Bog!

Čudno vrijeme, Pjesniče,

I pjesme crne samo;

Idemo u budućnost

A kakva je – ne znamo!

Ustvari, ne znamo ništa –

Samo da dobro nije!

I dalje gorjeće ognjišta…

Djavo se nebom smije…

***

ISTINA

Doći će Dan –

Kajaće se čovjek.

Doći će Vatra –

Ničega neće biti!

***

AV, AV

Lajao bih

Na život

Kao kuče

Na kosku!

***

Možda se ovdje

Prekine moj život.

Ko bi nastavio

Ćutati

Pjesmu!?!

SLIKE STVARNOSTI

(Na vratima 21. vijeka)

1.

Oprosti, Bože, što ne postoje riječi

Kojima bih podario svijetu

Utjehu,

Jer teška su vremena u nama –

Još gori ljudi okonas!

2.

Ni brat bratu – brat!

Čudan vakat.

Čudne riječi.

Više se ni rođenoj pjesmi

Ne može vjerovati –

Kad pjeva o vedrini!

***

KRVAVI DANI

(Na Kosovu, u ratu, u rovu…)

II

Evo me, opet, pred zoru budi

Sjećanje da sam samo Ništa

U ovoj šumi gdje su ljudi

Postali crvi, zvijeri ljute,

Da smo u tamo Čistilišta

Ogrnuli krvave kapute!

A tamo negdje zavičaj čeka;

Ima li neto novo tamo?

Odavde kuća – predaleka,

A htio bih vidjeti samo:

Plaču li majka, otac i brat,

Da li me moja Caka sanja;

Oni drugačije gledaju rat

Nego ja odavde ispod granja!

]]>

Iz svake knjige javljaš se ćutke,
Dobro me držiš budnog do zore;
Sklopljenih očiju, k’o u lutke,
Odletiš iz sna kroz prozore.

I bolno hoću da te dovučem:
Stežem ti ruku, ali bez snage;
Kako i danas – tako i juče
Nestaješ usred srebrne magle.

I ne znam kako do novih snova,
I da li hoćeš biti u njima
K’o u riječima što su slova;

Čekaću zato, smrvljen od bola,
(Sred vrelog ljeta – meni je zima!)
Da uđeš u san mekano gola…

***

KLETVA

Ukleti, valjda sa pravom
(Preci nam lopovi bili!)
Bolest se uvuče zdravom –
Puno nas groblje, mili!

I strah nas za djecu našu
Da kletva i njih ne smori;
Mi živi u smrt smo vašu
Utkali sebe. Pa zborim:

Veliki Bože, pomozi!
Odagnaj riječi zlobne
Iz naše tišine grobne;

Odagnaj, jer nema više
Snage u ruci, u nozi…
Ta kletva nas opet siše…

***

K’O DA ME NI BILO NIJE

Neka ti kažu nebesa
Koliko ima te, Ženo
U ovoj tišini plesa
Krvi što ključa venom;

Neka ti pokažu ptice
Lepetom mekih krila
Koliko žudim da lice
Dotaknem tvoje k’o svila;

Koliko hoću – a strah me –
Obgrlit’ lukavo, mila,
Tvoj struk! A prah me

Starosti polako krije…
Biću tek san što si snila –
K’o da me ni bilo nije.

***

PRIMAKNEM SE PROZORU

To riječi čarobne tvoje
Probude me pred zoru.
Pomislim kako si blizu –
Primaknem se prozoru…

***

MOLITVOM U SVITANJE

Zaista to ne treba –
Za mene brinuti brigu,
Sve dok se ima hljeba,
Zdravlja, po koju knjigu…

Zaista potreban nisam
Žaljenja bilo koga;
Srećan – kad nema vriska
Srećan – s vjerom u Boga!

I zato: samo ćuti.
Život je trenut samo
Odavde do Tamo;

I nikad se ne ljuti –
Mirna budi ko janje,
S molitvom u svitanje…

***

TI BUDI

Ti budi daleko tamo
Preko mostova trista;
Ja ću i dalje ovako:
Da padam poput lista.

Ti budi daleko tamo,
A ja ću ovdje leći,
Sanjajuć’ kako se znamo –
A stranci smo sve veći!

Previše je krvi, znoja,
Prosuto po Zemlji srama;
Previše je ova moja
Pocrnjela crna tama!

Premalo je, oče, ruku
Pruženih za pomirenja;
Sve više smo braća vuku
I robovi nepoštenja!

Premalo je ljudi, zbilja,
Da su ljudi kao prije;
Pobjegli su ispod bilja -
Vrebaju nas ljudi-zmije!

5.

Ni zavičaj više nije
Kao prije. Tamo sada
Nema lica da se mije,
Jabuka i prašnih džada.

Ali, oče, ima nečeg
Što me vuče izdaleka,
Dok smrznuto pada veče -
Valjda konop sa direka!

6.

Još se, oče, sleglo nije
Lišće ispod kože neba,
Nit’ je sunce da upije
Stiglo rosu sa mog hljeba.

Još titraju u očima
Slike mrtvih, krv na nožu…
Odavno je stegla zima,
Odrala nam toplu kožu.

Još nam gore ispod nogu
Kosti dječje, k’o igračke…
Okrenuli leđa Bogu
K’o miševi ispred mačke!

***
Miriše jutrom
tvoja odsutnost
sa krila leptira.

***
Moje selo:
šaka kuća
pod gustim krošnjama.

***

RUKE

Vodu s čistog izvora
čobanin pije
iz prljavih ruku.

LOVNICA

Lovili su mnogi
ovuda…

Otišli su svi
praznih šaka
sa kamenom
u očima.

PUT U NIGDJE

Vode nas nekud…
Vezali nam oči!

I zamke nam spremili,
i omče!

Vode nas nekud…

Ni sami ne znaju kuda!?!

Kažu: meleci dođu –
I mrtav drhti čovjek!
Za Boga pitaju:
Jesi li vjerovao.

Molim, pokriven mrakom,
Za dušu mrtvoga oca…
Grone li tišine

Ispod tihtata žutih!
… I mislim, griješno, kuda
Očeva će duša…

Smijem se nemoći zeca
Ispred kera što bježi;
K’o kad smo bili djeca -
Veče na dan zareži!

Kroz šumu i sam šuma,
Crvić što nasred druma
Suđenu čizmu čeka;

Kroz šumu, i na javi,
Vukovi, izdaleka,
Rade o mojoj glavi!