8. decembar 2011.
***
Ljubim kamen što si takla
Rukom svojom davnog ljeta;
Ja – griješnik, željan Pakla,
Na svijetu – bez svijeta!
Jer, bez tebe ljeto nije
Kao ljeta prošla što su;
Nemam nikog da usnijem…
Nikog nemam. Muke to su!
Sada nijem smišljam kud’ ću:
Putevi su svi za Nigdje;
Ostao bih – nemam kuću!
Imal’ išta za me igdje?
Ljubim kamen kud si prošla…
Smrti, moja – dobrodošla!
13.11.2011.
24. januar 2011.
BIHOR
3.
Je li meni kazna Boga
Da ni u snu tebe nije,
Da se jutro tupo smije
Kao zmija ispod stoga
Je li, oče, možda, tvoja
Želja da se ne sretnemo,
Da u grkom moru znoja
Kao vaške istruhnemo?
Je li, oče, zbilja Tamo
Crno nebo sve do Boga ,
I još crnje ljudsko srce ;
Da li ovdje tumaramo
Obliveni pjenom smoga
Uzaludni kao sunce ?
***
4.
Dobri oče, oče mrtvi
Da li čuješ jade srca
Previše je palo žrtvi
U toj borbi protiv sunca
Previše je krvi, znoja
Prosuto po Zemlji srama
Previše je ova moja
Pocrnjela crna tama
Premalo je, oče ruku
Pruženih za pomirenja
Sve više smo braća vuku
I robovi Nepoštenja
Premalo je ljudi zbilja
Da su ljudi kao prije
Pobjegli su ispod bilja
Vrebaju nas ljudi-zmije
***
PEHLIVANI
«Smrt goni i čovjeka koji beži»
Kato
Nekad bliža nekad dalja
Kao sjenka po ulici
Vreba strašna smrt i kralja
I prosjaka. Po toj žici
Hodaćemo kako koji
Neko danju neko lunom
Ista nam se kapa kroji
Istim ćemo Tamo čunom
***
DJED
Otišao, al’ ne stig’o
Tamo gdje se zaputio
Da li se to, Sveta Knjigo,
Izvor njegov zamutio
I hoće li natrag nama,
Ili Bogu srca čista
Dok po selu pada tama
I jesenja trulež lista
***
KUĆA
Zatvaram oči – sanjam budan
Noć je, a sunce grije.
Kuća-soba gori! Čudan
Dan, k’o ni jedan prije.
Više nema kuće moje
Nema ni mene na ognjištu.
Jedino vrane kosture broje,
Jedino crvi moje oči ištu
Uvukla se noć u kuću-sobu.
Sa ognjišta smije se plamen.
Kao da sam u nekom grobu !
Napolju lavež i pjesma meka.
Traju zvijezde, postajem kamen.
Šušti, kroz selo, rijeka…
***
NAOPAKO
Naopako život teče
Naopako rastu trave
Naopako pada veče
Naopako misle glave
Naopako šume šûme
Naopako oči vide
Naopako glumci glume
Naopako i ja idem
Naopako zvijer reži
Naopako poje ptice
Naopako jutros bježi
S ogledala moje lice
***
ĆUTIM
Čitam kamenje crno,
Listove kestena slavim–
Sam sam pod nebom plavim,
Beskrajne plaže zrno.
Ćutim tako svileno,
K’o da sam kamenja pun !
Ljuljam se, slamka lagano,
K’o prazan, daleki čun .
Ogrćem kameno ćebe
Preko glave, i – ćutim .
Mrtva zamišljam sebe
Povorku crnu slutim …
***
KROZ ŠUMU
Sakupljam borove iglice,
Pjevam ljepotu lista;
Izmišljam šumske igrice :
Ekipe pticâ i glistâ.
Smijem se nemoći zeca
Ispred kera dok bježi;
K’o kad smo bili djeca –
Veče na dan zareži.
Kroz šumu i sâm šuma,
Crvić što nasred druma
Suđenu čizmu čeka;
Kroz šumu, i na javi,
Vukovi, iz daleka,
Rade o mojoj glavi!
***
RATNIK PJEVA MRTVOM DRUGU
Radiši Iliću sa Uba, koji poginu na pravoslavni Uskrs, aprila mjeseca
1999.
Ti opet pjevaš: Biljana!
Živa su mrtva usta.
Ta pjesma, druže, tihana
Ostaće ovdje pusta.
Pjevaš o Ubu, ocu,
O metku u tvom čelu,
O glavi bebe na kocu –
Pjesmu proljeću svelu.
I reci Gospodu glasno:
Kako su teške rane,
U granju ostala slika;
U lice Njemu, jasno
Pljuni kosovske dane
I apsurd spomenikâ !
Enver Muratović, 2004.
25. avgust 2010.
Ispod mosta nekud ode,
Ode nekud ispod mosta…
Kamen crni ispod vode –
Samo kamen na dnu osta.
I odnese voda veče,
Veče crno Crnom moru;
Ode voda da poteče
K’o riječ u razgovoru.
Ostah, samac, nasred mosta,
Zagledan u sebe sama,
K’o da gledam kako gosta
Putem grli gusta tama…
Ispod mosta nekud ode
Pjesma ova puna vode!
25. avgust 2010.
13. jul 2010.
Još me prošlost nije stisla,
Grubom rukom nije takla -
Inače bi duša svisla,
Slomila se k’o od stakla!
Još mi snovi nisu möre,
Al’ se plašim sebe sama;
Mogle bi me vlažne zore
Zateć’ golog – a bez srama!
Još se držim, hvala Bogu!
Još su moje rime žive.
Ja još hoću – a i mogu -
Pregaziti dane sive!
07.07.2010.g.
23. april 2010.
ZMIJA
Ujela me za srce
I otišla, mirno,
Na drugu obalu.
***
NAŠI DANI
Godine prođoše od tada.
Mnogo toga je
Izgubilo
Naličje svoje.
I svega je mnogo!
Premalo samo volje
Da zaboravim dane,
Naše…
***
NEMA JE
Njeno čelo: nebesa.
Oči: zvijezde.
Sanjam:
Opet je tu,
A nema je,
Nema…
***
ONA
Ona je
Biser u očima,
Živa slika koju cjelivam;
Neprolazna
I uvijek – moja!
Ona je sve moje:
Uzdah i riječ,
I pjesma sama;
Lastavica
Ispod čijih krila spavaju
Moji snovi.
***
NOĆ UŽASA
Beskrajno topla noć. More.
Sitni su sati zagrlili grad…
Još samo šuškaju ptice
U gustim krošnjama ljeta.
Veliko srce u grudima –
Još veća razdaljina.
Između nas – noć užasa!
Nikada neće svanuti!
I krevetu dosadio nesan.
Bez tebe, ljeto je bol;
Drugima radost: sunce i more.
Bez tebe neću moći!
Užasna je noć, neizlječiva samoća!
Nikada neće svanuti…
***
ŽIVI I MRTVI
(Molitva)
Više nas mrtvih
U groblju,
No živih
Na Dunjaluku.
Bože,
Nek ne bude
Da nas je više
Živih u groblju
No mrtvih
Na Dunjaluku!
***
BIHOR, 1943.
(Mogući epitaf)
Ovdje smo.
Zar ne čujete zveket
Kostiju pod sobom!?!
***
SELIŠTA
Selili smo se
I doseljavali,
Ali nas nikada
Nije bilo!
***
KUĆA
Uvukla se noć u kuću-sobu.
Sa ognjišta smije se plamen.
Kao da sam u svome grobu!
Napolju lavež i pjesma meka…
Traju zvijezde… Postajem kamen.
Šušti, kroz selo, rijeka…
Zatvaram oči. Sanjam – budan:
Noć je, a sunce grije!?
Kuća-soba gori! Čudan
Dan k’o nijedan prije.
Više nema kuće moje!
Nema ni mene na ognjištu.
Jedino vrane kosture broje.
Jedino crvi moje oči ištu!
***
PESIMISTIČNA
Starice nijemo zbore
Da ponavlja se Rim;
Pakao uskoro biće,
Krvavi teče Drim…
I bježe nesrećni ljudi
Svako iz doma svog…
Strašno je kada svijetom
Zasije vatru Bog!
Čudno vrijeme, Pjesniče,
I pjesme crne samo;
Idemo u budućnost
A kakva je – ne znamo!
Ustvari, ne znamo ništa –
Samo da dobro nije!
I dalje gorjeće ognjišta…
Djavo se nebom smije…
***
ISTINA
Doći će Dan –
Kajaće se čovjek.
Doći će Vatra –
Ničega neće biti!
***
AV, AV
Lajao bih
Na život
Kao kuče
Na kosku!
***
Možda se ovdje
Prekine moj život.
Ko bi nastavio
Ćutati
Pjesmu!?!
SLIKE STVARNOSTI
(Na vratima 21. vijeka)
1.
Oprosti, Bože, što ne postoje riječi
Kojima bih podario svijetu
Utjehu,
Jer teška su vremena u nama –
Još gori ljudi okonas!
2.
Ni brat bratu – brat!
Čudan vakat.
Čudne riječi.
Više se ni rođenoj pjesmi
Ne može vjerovati –
Kad pjeva o vedrini!
***
KRVAVI DANI
(Na Kosovu, u ratu, u rovu…)
II
Evo me, opet, pred zoru budi
Sjećanje da sam samo Ništa
U ovoj šumi gdje su ljudi
Postali crvi, zvijeri ljute,
Da smo u tamo Čistilišta
Ogrnuli krvave kapute!
A tamo negdje zavičaj čeka;
Ima li neto novo tamo?
Odavde kuća – predaleka,
A htio bih vidjeti samo:
Plaču li majka, otac i brat,
Da li me moja Caka sanja;
Oni drugačije gledaju rat
Nego ja odavde ispod granja!
28. mart 2010.
DA UĐEŠ U SAN
Iz svake knjige javljaš se ćutke,
Dobro me držiš budnog do zore;
Sklopljenih očiju, k’o u lutke,
Odletiš iz sna kroz prozore.
I bolno hoću da te dovučem:
Stežem ti ruku, ali bez snage;
Kako i danas – tako i juče
Nestaješ usred srebrne magle.
I ne znam kako do novih snova,
I da li hoćeš biti u njima
K’o u riječima što su slova;
Čekaću zato, smrvljen od bola,
(Sred vrelog ljeta – meni je zima!)
Da uđeš u san mekano gola…
***
KLETVA
Ukleti, valjda sa pravom
(Preci nam lopovi bili!)
Bolest se uvuče zdravom –
Puno nas groblje, mili!
I strah nas za djecu našu
Da kletva i njih ne smori;
Mi živi u smrt smo vašu
Utkali sebe. Pa zborim:
Veliki Bože, pomozi!
Odagnaj riječi zlobne
Iz naše tišine grobne;
Odagnaj, jer nema više
Snage u ruci, u nozi…
Ta kletva nas opet siše…
***
K’O DA ME NI BILO NIJE
Neka ti kažu nebesa
Koliko ima te, Ženo
U ovoj tišini plesa
Krvi što ključa venom;
Neka ti pokažu ptice
Lepetom mekih krila
Koliko žudim da lice
Dotaknem tvoje k’o svila;
Koliko hoću – a strah me –
Obgrlit’ lukavo, mila,
Tvoj struk! A prah me
Starosti polako krije…
Biću tek san što si snila –
K’o da me ni bilo nije.
***
PRIMAKNEM SE PROZORU
To riječi čarobne tvoje
Probude me pred zoru.
Pomislim kako si blizu –
Primaknem se prozoru…
***
MOLITVOM U SVITANJE
Zaista to ne treba –
Za mene brinuti brigu,
Sve dok se ima hljeba,
Zdravlja, po koju knjigu…
Zaista potreban nisam
Žaljenja bilo koga;
Srećan – kad nema vriska
Srećan – s vjerom u Boga!
I zato: samo ćuti.
Život je trenut samo
Odavde do Tamo;
I nikad se ne ljuti –
Mirna budi ko janje,
S molitvom u svitanje…
***
TI BUDI
Ti budi daleko tamo
Preko mostova trista;
Ja ću i dalje ovako:
Da padam poput lista.
Ti budi daleko tamo,
A ja ću ovdje leći,
Sanjajuć’ kako se znamo –
A stranci smo sve veći!
16. jul 2009.
4.
Dobri oče, oče mrtvi,
Da li čuješ jade srca?
Previše je palo žrtvi
U toj borbi protiv sunca;
Previše je krvi, znoja,
Prosuto po Zemlji srama;
Previše je ova moja
Pocrnjela crna tama!
Premalo je, oče, ruku
Pruženih za pomirenja;
Sve više smo braća vuku
I robovi nepoštenja!
Premalo je ljudi, zbilja,
Da su ljudi kao prije;
Pobjegli su ispod bilja -
Vrebaju nas ljudi-zmije!
5.
Ni zavičaj više nije
Kao prije. Tamo sada
Nema lica da se mije,
Jabuka i prašnih džada.
Ali, oče, ima nečeg
Što me vuče izdaleka,
Dok smrznuto pada veče -
Valjda konop sa direka!
6.
Još se, oče, sleglo nije
Lišće ispod kože neba,
Nit’ je sunce da upije
Stiglo rosu sa mog hljeba.
Još titraju u očima
Slike mrtvih, krv na nožu…
Odavno je stegla zima,
Odrala nam toplu kožu.
Još nam gore ispod nogu
Kosti dječje, k’o igračke…
Okrenuli leđa Bogu
K’o miševi ispred mačke!
